U moru postavljenih ciljeva, želja i tendencija da negdje stignemo...
U moru čekanja dana, tjedana, mjeseci, godina, koje će sa sobom nešto donijeti...
U moru anticipacije određenih rješenja i očekivanja nagrada, potvrda, pogodnosti...
U moru onoga nečega, što dolazi sutra... pitamo li se, ikada: Koliko traje sada?
Koliko traje satisfakcija nagradom kojoj potencijalno težimo? Ima li smisla djelovati ukoliko djelujemo samo kako bismo nešto postigli, zadovoljili, ostvarili? Ima li smisla odabrati djelovanje koje nije samo sebi svrha?
I ima li, uistinu, smisla ovo "sada" žrtvovati budućnosti, koja u realitetu postoji samo kao neki, nešto više ili manje, osmišljeni mentalni koncept, u našoj glavi?
Neki od nas, djeluju motivirani kaznom. Oni drugi, motivirani su nagradom. Tako smo, kao djeca, uvjetovani. Prvi djeluju pogurani strahom od budućnosti, u kojoj vreba strašni zmaj, koji će ih proždrijeti. Oni drugi, djeluju u ime anđela koji će ih, po obavljanju nečega, lišiti njihove patnje i bogato nagraditi. I jedni i drugi, gledaju ka budućnosti i tako ostaju u fikciji (mayi, iluziji).
Gratifikacija je usko vezana uz osjećaj zadovoljstva koji proizlazi po obavljanju određene aktivnosti. Ista se odnosi na neku vrstu posredne ili neposredne nagrade ili dobiti, za koju vjerujemo da će nam neko djelovanje priskrbiti. Nagrade koje nas motiviraju mogu biti različite prirode: egzistencijalne, odnosno financijske, emocionalne, intelektualne i sl. Instantna gratifikacija je ona koja dolazi brzo, a najčešće odmah nakon obavljanja određenog rada ili aktivnosti. Odgođena gratifikacija je ona na koju čekamo: danima, tjednima, mjesecima, godinama... Ponekad, ne znamo hoće li ista i stići. Tada nam preostaje samo vjerovati.
Primjer instantne gratifikacije jest obavljanje posla za koji je predviđena određena dnevnica. Obavljamo svoj zadatak, primamo novac, odlazimo kući. Primjer odgođene gratifikacije je napor studenta, koji svoju diplomu prima nakon nekoliko godina truda i rada. Još jedan primjer potonje jest i pisanje ovog teksta, kojeg stvaram jer osjećam da mi je tako činiti, a bez jasne predodžbe hoće li isti pronaći i ustinu dotaknuti one kojima je namijenjen.
Osobe s problemima u ponašanju su uglavnom motivirane instantnom gratifikacijom. Radi se o onima od nas kojima uglavnom manjka dosljednosti, upornosti i strpljivosti- tendencije da ustraju, usprkos poteškoćama. Ove osobe zadovoljenje svojih potreba uglavnom žele sad i odmah, a to ih može učiniti neosjetljivima za tuđu dobrobit, pa čak i antisocijalnima. Osobe nešto veće emocionalne, odnosno duhovne zrelosti, nemaju problema s obavljanjem aktivnosti kod kojih gratifikacija dolazi s određenom odgodom. Pa ipak, i ovdje leži određena zamka.
Do problema dolazi kada je gratifikacija koju očekujemo po obavljanju određene aktivnosti jedina motivacija našeg činjenja. Ili, drugim riječima, kada je želja da stignemo na neki cilj toliko snažna da je prevladala važnost našeg putovanja. Pitanje je: Koju potrebu nastojimo zadovoljiti? Čemu težimo? Hoćemo li dobiti adekvatnu financijsku nagradu ili biti priznati? I što će se dogoditi ako se naša predviđanja ne ispune, odnosno ako naša gratifikacija izostane?
Po izostanku očekivane gratifikacije, ponovno se javlja frustracija, a upravo nas je želja za otklanjanjem iste i motivirala na to određeno djelovanje. Uslijed uočavanja odstupanja željenog od dobivenog, ponovno susrećemo razočaranje. Navedeno nam uglavnom izaziva ljutnju, a ljutnja sa sobom donosi cijeli jedan paket nedaća, kojima se u ovom tekstu ipak nećemo baviti.
U tom smislu, biramo li određeni posao, aktivnost, djelatnost samo radi budućeg ostvarenja nekakvog cilja, možda nismo na dobrom tragu. Možda propuštamo svoj život, žrtvujući ga mentalnim konceptima. Možda radost, zadovoljstvo, smisao tražimo u "sutra"- u kojemu ih nikada nećemo pronaći. Sutra ne postoji- i to će "sutra" egzistirati samo kao "sada".
Djelujemo li vođeni isključivo nekim ciljem, mi postajemo manipulativni i prepredeni poput mačke. Pokušavamo nadmudriti život. Ideja da bi život trebao teći onako kako smo ga mi zamislili nas nerijetko dovodi do toga da, umjesto da plivamo u skladu s njegovom strujom, plivamo suprotno od nje, a takvo plivanje troši mnogo naše životne energije. Osim što iscrpljuje, izaziva nam i nevjerojatnu količinu patnje.
Onaj koji prakticira jogu radi prosvjetljenja, neće se nikada prosvijetliti. Onome koji ju prakticira radi nje same, svjetlo će se samo ukazati.
S druge stane, sloboda od težnje da realiziramo neki cilj nipošto ne znači da djelujemo "kao muhe bez glave", odnosno u potpunosti lišeni jasne namjere. Aspirant mora imati ideju onoga čemu teži- određenu predodžbu svoje destinacije. Ta će ga predodžba inspirirati i osnažiti i onda kada njegov put postane težak. Pa ipak, važno je da se na svoj put odluči zbog puta sama, a ne samo radi pukog pristizanja na neku destinaciju. Važno je da živi u trenutku, u životu, umjesto u svojoj glavi i njezinim konceptima.
Nužno je da kroz život idemo trenutak po trenutak, korak po korak te svjesno biramo aktivnosti kojima ćemo pokloniti svoje vrijeme i životnu energiju. A kada se u neku od njih konačno i uključimo, važno je da ostanemo prisutni i kadri objektivno motriti sve ono što se u datom trenutku događa, koliko god da se, možda, ponekad činilo beznačajnim. Kada slažemo rublje, neka naša misija bude slagati rublje. Kada kuhamo ručak, neka naša misija bude kuhati ručak. Kada razgovaramo s nekim, neka naša misija bude razgovarati s nekim. Poklonimo svu kvalitetu svoje pažnje onome što trenutno obavljamo. Kada ta aktivnost prestane, neka iduća zauzme svu kvalitetu naše pažnje.
Ovakav način života skida značajan teret s naših leđa. Postepen je. Ne preplavljuje. Jednostavniji je, a uz to nam donosi i mnogo više zadovoljstva. Osim toga, isti i one naizgled nebitne- nužne, male, svakodnevne aktivnosti, poput vožnje automobila ili slaganja rublja čini vrijednom prilikom da se povežemo sa sobom i sa Izvorom te u toj povezanosti pronađemo mir i zadovoljstvo, za kojim toliko tragamo. To nas dovodi u stanje u kojem smo kadri prepoznati i cijeniti i one naizgled najmanje napore i pomake. Čini nas sposobnima radovati se postignućima, kada se dogode. Živimo li na ovaj način, mi ne gubimo svoju svrhu. Baš suprotno- mi u nju u potpunosti uranjamo i dozvoljavamo joj da nas vodi.
Živeći u skladu s trenutkom, živimo u skladu sa životom te dobivamo mnogo više nego što smo ikada mogli zamisliti.
Život nije naš neprijatelj. On je naš prijatelj i naš saveznik. Umjesto da se limitiramo, koristimo inteligenciju cijelog Izvora kao svoje gorivo. Neka naša intuicija i unutarnji osjećaj budu naše vrijedno vodstvo.
Prije započinjanja određene aktivnosti, zapitajmo se:
Raduje li me?
Je li u skladu s mojim vrijednostima/aspiracijama?
Služi li svjetlu?
Što god obavljali, neka to što činite bude samo sebi svrha. Neka se radi o aktivnosti koja bez problema može egzistirati i samostalno, slobodna od nekakvih drugih (naizgled većih, vrjednijih, važnijih) težnji i ciljeva. Neka ista bude izvor smisla i radosti, u trenutku u kojem je obavljate.
Uvijek motrite svoje stanje i pratite svoje unutarnje putokaze. Ako vas neka aktivnost koju uporno odabirete čini nesretnima ili nezadovoljnima, možda je vrijeme da ju napustite. Zapitajte se: Zašto bi vas destinacija usrećila, ako vas putovanje do nje ne usrećuje? Što je to što mislite pronaći, "kada za to dođe vrijeme"? Zalijevate li neku aktivnost toksičnim emocijama poput ljutnje, tuge, zavisti, malo je vjerojatno da će vas njezin plod nahraniti.
Um je uvijek prepreden, misli da nekoga može nadmudriti. S kime se nadmećete, kome nešto dokazujete, koga pokušavate nadmudriti? Boga?!
Opustite se. Sve već postoji. Uskladite svoju frekvenciju s onim čemu težite. Tražite svoju cjelovitost unutra, umjesto da se neprestano bavite slaganjem i preslagivanjem krhkih komadića vanjskoga svijeta.
Već jeste. Pa onda jednostavno budite.
Comments