Nakon dužeg razdoblja neaktivnosti, skidam prašinu s bloga i odlučujem podijeliti pokoju s vama...
Moja meditacijska praksa uzela je ozbiljnijeg zamaha. Teorija i praksa konačno se počinju stapati u dosljednost i predanost: jedinom mogućem putu, jedinoj istini. Navedeno me dovelo i do odluke da se maknem s društvenih mreža, a vrijeme provedeno s mobitelom u ruci također svedem na minimum. I dijeljenje s vama platilo je glavom. :) Ne bičujem se više. Ne moram i ne trebam ništa. Ne silim se. Ne djelujem grčevito i iz straha. Ako navedeno uočim, tendiram ne djelovati uopće... I moje pisanje je u tom smislu doživjelo novu renesansu, obzirom da ponovno pišem samo i isključivo iz ljubavi, prepuštajući se unutarnjem porivu. Ljubav i prihvaćanje prestaju biti (samo) informacijama koje dolaze iz viših aspekata mene. Nisu više ni neprestani pokušaji mog ega, koji ih želi implementirati u svoju svakodnevicu. Umjesto toga, ljubav i prihvaćanje, malo-pomalo, počinju zauzimati cijelo moje biće, a ja ih napokon prepoznajem kao svjetlost koja je oduvijek tu i koja nikada ni nije prestala sjati. Paralelno s time, mnogo toga dolazi, i navire... I puno je toga što se u meni treba integrirati pa onda i sjesti na svoje mjesto... Ali, mogu vam reći samo jedno... Prepustiti se... Slijediti put svoje duše... Nije hrabro, kako mi kažu mnogi s kojima sam razgovarala. Zapravo je... Tako lagano, prirodno i oslobađajuće... Jednom prepušteni i opušteni, svjedočite nevjerojatnim zapletima i raspletima događaja, a Svemir vam šalje vjetar u leđa, neprestano vam pomažući...
No, dosta o meni. Pričajmo malo o mom autu! Ne znam odakle mi citat iz te prastare reklame, ali- neka stoji. Možda nekome, kao i meni, bude djelovao duhovito. :) Zapravo sam htjela pisati o meditaciji. Za razliku od mog auta i njegovih specifikacija, ova je tema o kojoj ipak ponešto znam. Htjela sam o njoj ovoga puta pisati vrlo egzaktno, i vrlo jasno. Što točno?
Mnogi ljudi s kojima sam u posljednje vrijeme razgovarala vide meditaciju kao nešto što "njima nikako ne ide" (najčešće, zbog misli koje im ne prestaju navirati); "nešto što im ne odgovara uslijed njihovih karakternih osobina"; "nešto što zahtjeva specifične posture, poseban prostor, užasno puno vremena", itd... Navedeno baš i nije najbliže istini te se uvelike radi o predrasudama.
Dakle, bazično, meditacija može ići svakome. Ona je jednostavna, dostupna, ne zahtjeva poseban prostor, edukaciju, jako puno vašeg vremena ni petosatno sjedenje u neudobnom položaju. Ona je i aktivna i pasivna. Ona može zauzeti nevjerojatan broj formi i oblika. I iako vam mirisna i ugodna prostorija obasjana svjetlošću 10 svijeća svakako može pomoći (na razini uštimavanja prostora i smanjivanja vjerojatnosti javljanja distrakcija izvana), ona nije nužnost. Ako želite meditirati, vi ne morate zbog toga ostaviti svoj posao, riješiti se misli koje vam se vrzmaju glavom ili svemu tome posvetiti 10 sati- pa čak ni sat vremena dnevno. Ako želite meditirati, vi naprosto trebate početi obraćati pozornost na sadašnji trenutak i sve ono što ga čini, grleći navedeno određenom razinom suosjećanja.
Sukladno tome...
Usredotočeno slikanje je meditacija.
Fokusirano slušanje glazbe je meditacija.
Pisanje može biti meditacija.
Pranje suđa, vješanje veša ili vožnja automobila mogu biti vaša meditacija. Razgovor s dragom osobom. Jedenje. Bavljenje bilo kojom omiljenom aktivnošću ili omiljenim sportom. Promatranje procesa koji se događaju u vašem tijelu. Prepoznavanje postojećih misli ili emocija, bez tendencije da im sudite. Svjesni udah, ili- još bolje- njih nekoliko su meditacija... Pa sve do potpune tjelesne i umne mirnoće, koje se javljaju uslijed potpunog stapanja s puno višim aspektima vašeg bića. Sve je to meditacija!
Ako ste prisutni, ako ste tu... Ako obraćate pozornost na ono što ste u vama i izvan vas događa... Ako raskidate poistovjećenost samo budnim promatranjem... Vi se dovodite u meditativno stanje uma.
Početci meditacijske prakse uglavnom su praćeni velikim brojem misli koje su (vidi čuda!) najčešće vrlo negativne, obeshrabrujuće i nerijetko ponavljajuće.
-"Ti to ne možeš!"
-"Ovo je dosadno!"
-"Gubiš vrijeme!"
-"Bolje ti je- radi nešto korisno!"
-"Što ćemo kuhati za ručak...?"
-"Kako se ona Petra mogla naljutiti na mene...?!"
Sadržaj tih misli nepresušan je, ali jedna karakteristika im je zajednička: ne služe vama, ne služe sadašnjem trenutku. Ako u njima ipak prepoznate nešto važno, nešto čime biste se voljeli pozabaviti, recite sami sebi kako ćete im se vratiti kasnije, a svoj fokus ponovno poklonite svom disanju, pjevanju neke mantre, promatranju slike, uočavanju svojih tjelesnih procesa, osluškivanju svojih koraka dok hodate (ovisno o tome za koje sidrište u sadašnjem trenutku ste se toga puta odlučili). I svaki, baš svaki puta, kad prepoznate da vam je um ponovno odlutao- nagradite se, pohvalite se! Upravo tada, vi ste svjesni. Upravo tada, vi više niste poistovjećeni. Upravo tada, vi ste postali promatračem. Transcendentirali ste, pogledali stvari s određene visine. I to je nevjerojatno uspješno.
S vremenom će takvi trenutci biti sve češći i sve duži, vaše misli će ploviti slobodno, bez potrebe da im dajete na važnosti, sve do trenutka dok ih ne ponestane. I dok um u potpunosti ne utihne...
Tada ćete čuti jedan drugi glas, koji to zapravo i nije. On dolazi u obliku konkretne spoznaje, tihog znanja. Taj glas dočekat ćete s nevjerojatnom radošću i velikim brojem pobjedničkih zvona, koja će u vama zasvirati. On je prihvaćajuć, topao i prepun ljubavi. To je glas vašeg višeg ja, vaše duše. To je glas onoga što vi uistinu jeste.
Otvorite mu se...
Sve vas volim,
P.S. Za početnike loša opcija nisu ni vođene meditacije, koje su vam youtube-google dostupne. :)
Comments