Bio jednom jedan maslačak koji je rastao kraj jednog vrlo prometnog puta. Bio je to naizgled poprilično običan, siv i pomalo neugledan, asfaltirani put. Njime su svakodnevno, nekada i po više puta na dan, prolazili trgovci, poljoprivrednici, odvjetnici, roditelji...
Maslačak je po svojoj prirodi bio veoma gizdav. Od kada je niknuo, jedva je čekao procvjetati i pokazati svu svoju raskoš i ljepotu svijetu. Bio je uvjeren kako je nešto posebno te ga je, od svih mogućih strahova, potiho plašila jedino činjenica da će ostati neprimijećen.
Svakog jutra, Maslačak bi se probudio i počešljao svoje latice pa počeo pomno promatrati gleda li ga tko. Čim je ugledao da se netko približava putu, počeo je namještati najrazličitije poze, koje su trebale demonstrirati njegovu osobitu ljepotu. Sjao je, prekriven rosnim ili kišnim kapima i plesao svoj najljepši ples na vjetru. Bio je osobito divan za sunčanih dana, kada je njegova žuta glavica sjala poput malog sunca, koje je osvjetljavalo puteljak svojim zlaćanim nijansama.
Dani su prolazili, ljudi su ga mimoilazili... Maslačkov najveći strah počeo se obistinjivati. Nekako je uvijek, koliko god se trudio pokazati i dokazati svoju ljepotu svijetu, ostao neprimijećen. Neki prolaznici su bili prezauzeti, neki jako užurbani, neki zadubljeni u vlastite misli, neki naprosto slijepi... Ako bi ga tko i primijetio, o njemu nije imao neko naročito mišljenje, a jedan je prolaznik otišao toliko daleko rekavši: "Maslačak, najobičniji poljski cvijet. Ništa posebno!"
Maslačak je pomislio da nešto nije u redu s njim pa se počeo još više i intenzivnije truditi. Više nije spuštao glavicu ni da ju odmori jer se bojao da će, dok spava, propustiti taj par zadivljenih očiju koji mu je toliko trebao kako bi konačno potvrdio svoju važnost i ljepotu.
Što se on više trudio, to je bivao sve umornijim i sve više letargičnim. Sve dok, jednoga dana, njegova žuta glavica nije klonula. Njegovo malo srce je bilo slomljeno. Toliko se trudio, a ništa. Ostao je neprimijećen. Njegov život više nije imao smisla. Obješene glavice, počeo je samo iščekivati dan na koji će svo njegovo sjeme otpuhati vjetar. Kao da nije nikada ni postojao...
Kao da, nikada, nije ni postojao!
Toga dana, kao i obično, posjeti ga Pčelica.
"Što je s tobom, zašto si se tako objesio? Djeluješ mi jako tužno", upita ga.
"Koliko god se ja trudio, nitko ne primjećuje moju ljepotu. Bliži se kraj moje faze cvjetanja i moja svrha je izgubljena. Potratio sam svoj život. "
"A, ludice! Kako bi mogao izgubiti svoju svrhu? Pa tvoja svrha je da budeš maslačak!"
"Ali ja već jesam maslačak, ali me nitko ne vidi", odgovori joj Maslačak rezignirano.
"Čini li te to manje maslačkom?", upita ga Pčelica, pa, nakon nekoliko trenutaka, nastavi: "Gledam te svaki dan i razmišljam koliko si lijep i važan. Rano je proljeće, ti si jedan od rijetkih u cvatu. Da nema tebe, ja bih gladovala. Da nema mene, ljudi bi gladovali. Mogao si rasti bilo gdje, a ti rasteš ovdje, uz ovaj sivi put! Uljepšavaš putanju kojom toliki hodaju. Umjesto da se opustiš i jednostavno budeš maslačkom, ti neprestano gledaš uokolo nadajući se da će te nekako njihove misli o tebi učiniti njime."
Već idućeg jutra, Maslačkova lijepa žuta glavica se polagano počela pretvarati u sjeme. Samo dan prije, naš gizdavi Maslačak bi to doživio kao veliki tragediju. No, nakon razgovora s Pčelicom, nešto se u njemu promijenio. Njezine riječi su ga umirile. Ujutro se nije potrudio ni počešljati. Zaboravio je pogledati gleda li ga tko. Prestao je osluškivati korake koji prilaze stazi. Umjesto toga, uživao je u suncu koje ga je grijalo i radovao se transformaciji koja je u njemu nastupila. Misli o izgubljenoj prošlosti su iščeznule, baš kao i misli o nagovještaju trenutka u kojemu će malo snažniji vjetar početi raznositi njegovo sjeme uokolo.
Maslačak je konačno bio "samo" maslačkom. I u tome je beskrajno uživao.
Nekoliko dana nakon Maslačkova razgovora s Pčelicom, sivom je stazom prolazila djevojčica Mirna. Zaustavila se točno ispred njega.
"Mirna, nemoj sada stajati! Požuri, kasnimo u vrtić!", upozorila ju je mama.
"Mamaaaa, ali pogledaj kako je samo lijep i velik ovaj maslačak!", uzbuđeno je kliknula djevojčica, pa se sagnula i ubrala maslačak, koji je rastao kraj puta.
"Teta Ana je rekla da nam on može ostvariti želju, a ja najviše od svega želim da ti i tata budete sretni zajedno!", prošaptala je.
U taj je čas djevojčica zaželjela želju i puhnula u Maslačkovu glavicu, što je jače mogla.
Njezine želje istoga su trenutka otputovale u uši Svemira, a Maslačkovo sjeme rasprostrlo se sve do obližnje livade, koja je već idućeg proljeća zasjala obasjana desecima žutih sunaca.
