Jednoga dana kralj i kraljica, vladari nebeskoga kraljevstva, odlučiše svoga sina ljubimca poslati u najdalji dio kraljevstva, toliko dalek da se činilo da mu i ne pripada. Tamo, naime, kazivahu njihove legende, u toj divljini koju legende nazivahu Zemljom, bješe skriven čudesni biser bez kojega ni Sunce samo nije moglo sjati punim sjajem. Odlučiše stoga maloga princa poslati na daleki put kako bi pronašao biser i vratio ga nebu. Znali su da taj biser, taj posve osobit dragulj koji nedostajaše Sunčevoj kruni, nije lako naći. Legende kazivahu da je dobro skriven, daleko negdje na najtamnijem mjestu na Zemlji sred samoga dubokog mora, oko kojeg je ovita zmija koja psiče. Govorahu i da ta zmija koja čuva biser nije posve obična zmija, već u krug savijeno čudovišno biće koje samo sebi grize rep i poznato je pod strašnim imenom Ouroboros. O Ouroborosu su kolale svakojake priče, ali dobro se znalo da on svoje blago brižljivo čuva te da ga nije lako zavarati i proći pokraj njega. Stoga je trebalo razraditi taktiku ponašanja i djelovanja koje neće probuditi njegovu sumnju. A ni sumnju Zemljana, u čijem kraljevstvu vladahu neki posve drugačiji zakoni i običaji nego tu, na nebu.
Nakon duga vijećanja, odlučiše da je najbolje da se princ preruši i umiješa među Zemljane, odjeven kao jedan od njih kako bi, ne pobuđujući sumnje ni suvišna pitanja, nesmetano mogao obaviti svoj zadatak i vratiti se. I tako se on, opremljen roditeljskim savjetima i uputama, otisnu na put ušavši u tijelo dječaka i rodi se među Zemljanima. Usprkos dobroj masci i svem njegovu glumačkom umijeću, Zemljani ipak primijetiše da nije od njihova soja. Kako bi ga zavarali, ponudiše ga svojim jelima i pićima te obasuše mnoštvom šarenih darova, kojima ne bijaše lako odoljeti. Princu se to svidje te zatraži da mu dadu još. Pa još...
Nakon nekog vremena zemaljska mu jela toliko omilješe da zaboravi kako je nekoć bio sin nebeskoga kralja, koji je tu došao tek na kratko vrijeme, kako bi obavio određeni zadatak. I poče služiti zemaljskome kralju. Potpuno zaboravivši na biser radi kojega tu bijaše poslan. Uspava ga težina zemaljskih jela.
Odozgo s neba, roditelji promatraše svoga sina te mu, zabrinuti i ožalošćeni njegovim ponašanjem, počeše slati poruke ne bi li se sjetio tko je i radi čega je došao na Zemlju. No, zatravljen blještavilom zemaljskih boja, princ omotan odjećom Zemljana nije ih čuo. Štoviše, ako bi mu se ponekad u kakvu snu ili pri plesu i učilo da čuje neki daleki zov, lecnuo bi se na trenutak, ali odmah potom odmahnuo bi rukom i nastavio gostiti se zemaljskim gozbama.
I tako su prolazili dani, mjeseci, godine. Nebeski je princ ponekad osjećao da je umoran, ponekad bi mu bilo svega dosta, ponekad bi se i razbolio od neke nepoznate čežnje, ali, ne znajući ni uzroka ni lijeka svojim boljkama, bježao je od njih posežući za onim što je jedino znao- opojnim jelima i pićima sa šarena stola zemaljskog obilja.
No jednoga dana, dok je tako umoran i bezvoljan ležao ispod debela hrasta, spazi velikog orla kako kruži iznad njega. Uznemiren šumom orlovih krila i oštrim izgledom ptice grabljivice, neko ga vrijeme promatraše kako kruži nebom pitajući se što tu traži. U jednom trenutku, orao se ustremi prema stablu pod kojim ležaše princ te ispusti pismo koje pade na prinčeve grudi. Princ ga, začuđen, uze i ugleda na njemu žig svojih roditelja. Odjednom mu se razmaknu veo ispred očiju; prisjeti se da je sin nebeskoga kralja i da je na Zemlju poslan s određenim zadatkom. Ustade te iz tih stopa ode do velikog mora. Zazvavši imena svojih roditelja, začara strašnu zmiju koja čuvaše blago.
Zaronivši duboko uze biser, skine sa sebe nečistu odjeću i baci je na zemlju te krene natrag prema svome domu. Pismo koje ga je probudilo iz sna prenosilo mu je glasove oca i majke te mu svjetlošću i ljubavlju pokazivalo put natrag.
S čudesnim biserom na svojoj kruni, zasjavši sjajnije no ikada, Sunce tada zagrli Zemlju svojim sjajem i ona zablista poput zlata, šireći svoju ljepotu i na druge dijelove nebeskoga kraljevstva.
Priča o biseru preuzeta je iz knjige "Krilate sandale", autorice Branke Jakelić
(u izdanju Profil International d.o.o., Zagreb, 2009. godine).
Comments