Što kada bih Vam rekla da su svi naši pokušaji da popravljamo druge i "pomažemo" im nerijetko samo rezultat naše podsvjesne želje da njima upravljamo?
Kada nadziremo druge i pokušavamo modelirati njihovo ponašanje, mi zapravo nastojimo zadovoljiti svoje najdublje potrebe. Nekada je to potreba da osjećamo da smo nekome potrebni- pa zatim i vrijedni (ljubavi), potreba da se osjećamo dominantnijima, pametnijima ili zrelijima (kako bismo nahranili svoje urušeno samopouzdanje, vodili glavnu riječ ili smanjili rizik da budemo napušteni) ili potreba da umanjimo unutarnje osjećaje praznine, neadekvatnosti i nesigurnosti.
Usmjeravajući se na ono što rade drugi, vrlo često samo pokušavamo nahraniti svoj poljuljani osjećaj sigurnosti. Naši pokušaji da ih kontroliramo nisu ništa doli pokušaja da izbjegnemo susresti neugodne i teške emocije i situacije, koje bi takvo ponašanje potencijalno moglo imati po nas.
Dok tako pokušavamo uspostaviti kontrolu nad tuđim životom, u potpunosti gubimo osjećaj kontrole u vlastitom životu. Predano se baveći drugim, mi se jednostavno ne stižemo se zagledati u sebe- u svoje najdublje boli, traume, osjećaje bezvrijednosti i praznine. Umjesto toga, odgovornost za vlastito stanje predajemo u tuđe ruke. Bit ćemo bolje, da, ali samo ako i kada on/ona ili cijela situacija budu nekako bolje ili drugačije..
Zdrava sebičnost nas uči da fokus vratimo na svoje Biće... Da se zagledamo u oči jedine osobe koju možemo mijenjati... One, koju nas prati od našeg prvog udaha do našeg zadnjeg izdaha... Da se zagledamo u Nas Same.
Otpuštajući pokušaje da kontroliramo druge, mi učimo kako istinski voljeti sebe...
Dozvolite si biti prioritetom... Naučite se činiti radosnima. Nitko ne može lijevati iz prazne čaše. Dođite mi na satove joge, individualne konzultacije ili čajanke... Neka to vrijeme bude ono sveto vrijeme... Samo za vas! I nikoga više...
Comments