Svaka naša emocija, apsolutno je prirodna. Ni jedna, sama po sebi, ne može imati negativan predznak. Može biti neugodna, ali ne i loša. Lošom ju čini jedino naša percepcija, koja nas može blokirati da jasno sagledamo razloge zbog kojih se ista javila, kao i pozitivne implikacije koje može imati.
Svaka neugodna emocija sugerira nam kako nešto nije u redu, kako je negdje pošlo po krivu, kako nismo u skladu s duhom. Kako su naš rast, djelovanje, promjena uvjerenja... Neophodni i poželjni.
Premda emocije nisu dobri reprezenti objektivne realnosti (ako takvo što uopće postoji), jasno nam ukazuju (ukoliko smo ih spremni promotriti), ono što čini našu. Sukladno tome, dobar su pokazatelj toga što se događa s nama, odnosno smjernica, koja nam ukazuje idemo li putem koji bismo htjeli te je li, ili nije, došlo vrijeme za promjenu… Naše emocije nam tako, kakve god one bile, pružaju brzu mogućnost samouvida i dolaženja u doticaj sa samim sobom: sa svojim uvjerenjima, potrebama, težnjama... Kao crveno svijetlo, one, ako znamo kako ih promatrati, osvijetle područja u kojima se još trebamo razvijati. Otkrivaju najdublje sfere nesvjesnog pa nam pomažu da postanemo najboljom verzijom sebe.
Naglasak, danas, ipak stavljam na emociju koju se gotovo uvijek predstavlja kao nešto loše, negativno, nepoželjno. Emociju, koju se, uslijed neznanja, tako nepravedno, poistovjećuje s agresijom, napadom, borbom, narušavanjem mira, ratovima… Naglasak, danas, stavljam na ljutnju. U želji da maknem ili barem umanjim stigmu, koja ju tako uporno prati…
Negativne implikacije koje ljutnja može imati svima su nam, više- manje, poznate. Sulude bitke, svađe i sukobi... Narušeno mentalno i fizičko zdravlje... Smanjena kvaliteta života... Kronična gorčina... Nezadovoljstvo životom... Lista se nastavlja u nedogled... Ipak, što kada bismo stvari pokušali sagledati na nešto drugačiji način? Što, kada bih vam rekla da smo mi ti koji, kao i uvijek, imamo glavnu ulogu? Koji ljutnju koristimo na adaptivan ili neadaptivan način: kao gorivo našem rastu ili sidro našoj stagnaciji?
Istina je, nije ljutnja ono što je toksično. Toksičan je naš odnos prema ljutnji. Naša reakcija na istu, odnosno neznanje, što i kako s njom postupiti. Toksični su potiskivanje i ispoljavanje iste agresijom, umjesto asertivnošću i zdravim zauzimanjem za sebe.
Činjenica jest kako je ljutnja često izuzetno snažna, energična, pa čak i preplavljujuća... Ona treba gospodara, koji će znati kako ju zauzdati. Kako bismo njom uspješno upravljali, važno je u sebi razviti promatrača, koji će njezino sjeme uočiti u trenutku kada ono počne klijati… Tako ne upadamo u njezinu zamku. Tako joj ne dajemo moć, već smo gospodari njezinog intenziteta, kao i ponašanja kojim ćemo na navedeno odgovoriti, a zatim i situacije kojoj svjedočimo. Ukoliko sjeme ljutnje uočimo dovoljno rano, mi mu ne dopuštamo da postane korovom i omota se oko nas pa postane zaprekom našem razvoju te nas povede da reagiramo na neadekvatne načine koji mogu biti štetni, bilo za nas, bilo za okolinu, u kojoj se nalazimo. Ključnim se, dakle, čini uočiti ljutnju, ne postati njezinim robom pa na navedene okolnosti adekvatno i usredotočeno odgovoriti.
Osim primjetiti, važno je i pokušati razumjeti što nam ljutnja želi poručiti i čemu nas uči. Pa ju, tek onda, pustiti da nas napusti... Nije dobro da ona prođe nezapaženo, onkraj naše svijesti... Nije dobro da ju pometemo pod otirač te da, u želji da ju zakamufliramo, namjestimo lažni osmjeh na svoje lice. Potisnuti ili proraditi pa otpustiti, naprosto nije isto. Potisnuta ljutnja, ljutnja je koja je još uvijek živa. Ona truje stanice našeg tijela i determinira naše akcije, premda mi toga nismo svjesni. Ako ne obraćamo pozornost na stol u prostoriji, to ne znači da on i dalje nije tamo i da ne obavlja svoju funkciju. Isto je i s potisnutim emocijama. Ako ih nismo svjesni, to ne znači da one ne postoje. Ljutnji naprosto treba dati pozornost koju zaslužuje. Ukoliko to ne učinimo, osim što zakidamo sami sebe za dobivanje vrijednih poruka i učenje važnih lekcija, vjerojatno joj dopuštamo da se nakuplja u nama pa se punimo toksinima, koji kasnije mogu stvarati velik problem našem zdravlju i napretku.
Velik broj problema mentalnog zdravlja javlja se kao rezultat potisnute i nerazriješene ljutnje. Istoj nije nepoznanica maskiranje depresijom ili manifestacija anksioznim poremećajima...
Uvidimo, dakle...
Ljutnja je potpuno prirodna i tako neophodna emocija, koja nas navodi na djelovanje.
Vrijedna pokretačka snaga.
Emocija koja sugerira kako određena situacija ili određena osoba nisu dobri za nas ili kako, pak, ne stimuliraju naš rast…
Ljutnja je ono što nas navodi da se zauzmemo za sebe i postavimo tako neophodne granice. Ista, premda indirektno, može imati nevjerojatnu važnost u procesu preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Ipak, njezina uloga u našem životu, seže još i dalje... Ona igra nevjerojatnu ulogu u našem rastu te nas, premda pomalo paradoksalno, navodi da zavolimo sami sebe.
Pojasnit ću.
Ako, uslijed ljutnje, povučemo tako neophodnu granicu, znači da u nekoj mjeri zatvaramo vrata svog unutarnjeg svijeta. Znači da prestajemo biti spužva koja upija ono što iz okoline dolazi, a oko sebe stvaramo zaštitni, ljubičasti omotač koji djeluje kao filter pa onemogućava ono toksično da prolazi kroz vrata našeg unutarnjeg svijeta i narušava mirno stanje, koje nastojimo kultivirati.
A ako se zaštitimo, to znači da napokon uviđamo svoju važnost. Jer, samo ono što ima neku važnost, treba štititi. Odnosi se to na važnost našeg fizičkog i mentalnog zdravlja, duševnog mira, stvaranja zdravih i stimulirajućih okolnosti u kojima ćemo djelovati… A to je onaj ključan korak ka samoljublju. Na kraju krajeva, nismo ovdje, kako bismo živjeli život drugih. Kako bismo bili nečiji otirači.
Ljutnja, baš kao i sve ostale neugodne emocije i ista takva iskustva, najbolji su duhovni učitelji.
Isto vrijedi i za osobe na koje na svom životnom putu nailazimo. Svatko može poslužiti kao naš duhovni učitelj. Svatko može biti primjer, bilo da se radi o primjeru koji želimo ili o onom koji ne želimo slijediti. Ipak, nitko nije odgovoran za naš život i okolnosti kojima svjedočimo, osim nas samih… Djelovati, u trenutku kada je to neophodno i potrebno, čin je hrabrosti i mudrosti, a nekada je upravo ljutnja ta koja nas na to djelovanje potiče. Tko će se izboriti za nas i naš život, ako nećemo mi, sami za sebe? Ima li smisla palicu uporno prepuštati na milost i nemilost drugih pa se neprestano žaliti i bivati ogorčenim? Adekvatno, autentično i usredotočeno djelovanje (čime god ono potaknuto) ili pak prihvaćanje onoga na što ne možemo bitnije utjecati, uz svijest o postojanju većih razloga, važnosti i smisla zbog kojeg isto postoji, najbolji su, adaptivni odgovori na sve životne situacije.
Dometnula bih... Činjenica je, svatko od nas ima jednaka i apsolutno legitimna prava. Nekada se za ista uistinu treba i izboriti. Ipak, nisu sve bitke naše i ne skriva svaka borba rješenje… Nekad rješenje skrivaju odlasci. Naravno da smo mi ti koji kreiraju unutarnji svijet i imaju mogućnost odabira svojih reakcija, ali nekada vanjski svijet ne pruža stimulativne uvjete, u kojima je lako cvasti. Nekada ne rezonira s onim što pokušavamo kultivirati, pa ga je zdravije napustiti. Umjesto da se, kao Don Quihote, neprestano borite s vjetrenjačama, čini se zdravijim tu energiju utrošiti negdje drugdje. Nisu sve bitke ni suvisle... Neke bitke, bitke su ega, koji bjesomučno želi pokazati nadmoć. Ojačati sebe, oslabljujući druge. Neke su jednostavno (pre) iscrpljujuće. U tom kontekstu, posebna je životna mudrost znati kada ostati, upustiti se u borbu, djelovati, a kada se okrenuti i otići. Kada odstupiti i zaštiti sebe.
Važno je, tada, osluškivati svoj unutarnji glas i djelovati u skladu s njim. On zna gdje nas vodi.. On čini najbolje za nas. Zapitajte se… Je li uistinu vrijedno vaše energije? Što vam točno donosi? Pomaže li vam, na bilo koji način? Ili je to borba koju vodite samo zbog želje kako biste pobijedili, nesvjesni njezine prave važnosti? Ako ne služi vašoj radosti.. Dobrobiti.. Ako iz vas istiskuje životnu energiju ili čak šteti vašem zdravlju.. Nije dovoljno vrijedno i ne služi vam. Ne donosi vam ništa dobro. Okrenite leđa i hrabro odstupite s pozornice.
Ne zaboravite, pritom, skinuti kapu ljutnji i patnji, koje su se pokazale ključnim kotačićima promjene, odnosno faktorima, koji su vas (možda) na ta važna razmatranja i odluke potaknuli.
Comments