Zamišljeni, šećemo ulicom. Susjedov travnjak privuče našu pozornost.
Zabljesne nas njegovo zelenilo.
Umjesto da uživamo u ljepoti travnjaka i činjenici da isti doprinosi ljepoti ulice u cjelini, može se dogoditi da se u nama javi neko nezadovoljstvo. Ogorčenost.
Više ne gledamo susjeda istim očima. Možemo ga početi i ismijavati. Sabotirati. Širiti ružne glasine o njemu. Izgubio je naše simpatije i postao netko mrzak. Priželjkujemo mu gadnu sušu ili poplavu i pakosno se smijemo kada ugledamo da mu je unukov bazen, na komadiću travnjaka na kojem je stajao, uništio svu travu. Veselo trčimo partneru prenijeti „dobre vijesti“, smijući se kao Mordana u emisiji „Hugo“.
Misao „Netko drugi ima nešto što ja želim“ izazove lavinu... Nezadovoljstvo. Ogorčenost. Netrpeljivost. Sabotiranje.
Sve to, različite su strane jednog novčića. Emocije koja se, potpuno nepozvana, ušuljala u naš život. Sve to, aspekti su zavisti.
Pitanje koje se ovdje nameće jest: Što nas sprječava da svoj travnjak učinimo takvim ili još boljim?
Neoboriva istina je, susjed je u njega uložio mnogo više truda i vremena, nego li smo mi poklonili uređivanju svoga. O.K., možda ima i malo bolju zemlju. Super ženu koja mu pomaže u uređenju.
Ali... Što nas sprječava da se odselimo na parcelu s boljom zemljom ili popravimo kvalitetu postojeće, odvojimo svoje vrijeme, bacimo se na uređivanje travnjaka i(li) zamolimo nekoga da nam u tome pomogne?
Odgovor je u FOKUSU. Mi smo odabrali ne uređivati travnjak, a svoje resurse (vrijeme, trud, pažnju, ljubav, novac...) uložili smo u druge aktivnosti: besposličarenje, odmor, pisanje, učenje, posao, odnos s parnerom...
Zašto bismo onda zavidjeli susjedu?
U tom slučaju, očito je da jako dobro znamo što su naši prioriteti, a predivan travnjak nije jedan od njih.
Htjeli biste taj zeleni travnjak, ali ne želite ga dovoljno. Ne želite ga dovoljno da biste svoju pažnju, vrijeme, novac, što god, uložili u uređivanje istoga.
Ako uzaludno ne rasipavamo svoje resurse, ako radimo ono što volimo i slijedimo svoj put, u našem životu nema mjesta zavisti. Mi nismo žrtve. Sami odabiremo kako ćemo živjeti, u što ćemo ulagati, kome i čemu ćemo pokloniti svoje vrijeme...
Gdje prestaje zadovoljstvo sobom i vlastitim životom, počinje zavist.
Zavist miče fokus sa svega onoga što u datom trenutku imamo i stavlja ga na sve ono što nemamo, a željeli bismo imati. Kao takva, potencira osjećaj osobnog nezadovoljstva, smanjuje (ionako niskog) samopoštovanje i ne ostavlja mjesta zahvalnosti.
Koliko bi logičnije i zdravije bilo da energiju koju rasipavamo zahvaljujući zavisti, transformiramo u energiju zahvalnosti za sve ono što imamo?
Nekada nam se može činiti da nemamo na čemu biti zahvalni, ali u tom slučaju vjerojatno zanemarujemo upravo one najbitnije stvari koje uzimamo „zdravo za gotovo“.
Uvijek postoji nešto na čemu možemo biti zahvalni. Uvijek postoji nešto čemu se možemo radovati.
Što kada biste prestali trčati za egom nametnutim postignućima i rekli: „Danas sam se probudio, to znači da sam još uvijek živ“. Obzirom da sam živ, danas imam mogućnost urediti travnjak, upisati fakultet, nazvati Mirjanu i reći joj da ju volim. Danas imam mogućnost početi ŽIVJETI SVOJ SAN. (?)
(pinterest)
Ponovno, samo je fokus taj koji čini razliku između zavisti i pokretačke energije koja nas navodi na postizanje vlastitog uspjeha i samoaktualizaciju.
Ništa nas, osim nas samih, ne sprječava da počnemo živjeti svoj san.
Dok nisam počela raditi ono što volim, dok nisam počela živjeti život kakav želim, zavist mi je znala biti gorkim suputnikom. U trenutku kada sam shvatila da sama kreiram svoj život i sve ono što imam (pa i nemam), isčeznula je i ustupila svoje mjesto ljubavi i zadovoljstvu.
Zašto bi tuđi uspjeh značio moj neuspjeh?
Zašto bi tuđa vrijednost umanjivala moju vrijednost?
Svi smo dio ove malene planete, djela i postignuća pojedinaca doprinose općoj dobrobiti i kreaciji u cjelini. Svojom energijom, svojim životom utječemo na formiranje kolektivne svijesti. Imamo priliku biti kreatorom. Pozitivnim primjerom.
Zašto bi znanje, novac, sreća, uspjeh onog drugog značila da ćemo mi podbaciti?
Zašto bismo mislili da njegov uspjeh, njegova sreća, na neki način ugrožava nas?
Zato što sami mislimo da ne možemo postići isto.
Zato što nismo svjesni vlastite energije i činjenice da kreacija nema granica.
Kada bismo stali na kraj suparništvu i počeli raditi na prijateljstvu, kada bismo razmjenjivali, pomagali i dijelili, zamislite koliko više bismo imali.
Kreirali bismo hrpu novih, sveobuhvatni stvari, uživali u različitostima, bacili novo svjetlo na stvari, razvijali se.. Jedan i jedan, a svaki za sebe ispunjen i cjelovit, čine poseban dva. Čine neku zasebnu dimenziju. Više glava ima više znanja nego jedna, a one zajedno formiraju novu perspektivu i neku novu snagu. Ujedinjenjem naše snage i mogućnosti rastu.
Comments