Buđenje je poput proljeća...
Svjetlost počinje navirati. Osvjetljava sve mračne i vlažne prostore unutrašnjosti.
Život se počinje događati. Postojanje kroz vas počinje plesati.
Samoća nestaje.
Sunčeve zrake vas griju, dok zima postaje tek daleko sjećanje. Samo dio još jedne iluzije. Više je se i ne sjećate!
Stari se život čini poput davno iščezle priče, a svjedočenje sadašnjosti postaje jedinom istinom.
Radost i ljubav ponovno struje vašim bićem.
Osluškujete pjev ptica i zainteresirano promatrate njihovo skakutanje krošnjama netom propupalog drveća. Gledate let šarenih leptira i divite se travi, koja je svakoga dana sve zelenija. I cvijeće se pojavljuje, kupajući zelenu livadu najrazličitijim bojama. Insekti neprestano negdje jurcaju, predano obavljajući svoje male misije i zadatke: vrijeme je oprašivanja.
Osjećate duboko poštovanje spram masivne zvijezde, koja je to buđenje omogućila.
U cijeloj toj radosti, neka tuga pokuca na vaša vrata...
Sjetite se onih koji proljeću još ne svjedoče.
Sjetite se zatvorenih vrata mračnih soba, i života u njima.
Sjetite se spuštenih roleta, kroz koje svjetlost još ne proviruje...
I vi ste nekada sjedili u mraku tih sablasnih prostora, dok je snaga svjetlosti vani pokretala najljepšu životnu predstavu...
A onda tuga ustupi mjesto dubokom poštovanju cijeloga procesa.
Jer, da nije bilo zime, kako biste mogli spoznati proljeće?
Da nije bilo mraka, čime biste mjerili svjetlost?
Ako već niste, skupite snage, ustanite! Podignite rolete. Nema ništa strašno u svjetlosti. Dozvolite joj da vas osvijetli i ugrije. Njezina moć će vas osnažiti… A jednom kada ste podigli rolete, pitanje je vremena kada ćete poželjeti izaći van pa svemu tome neposredno svjedočiti.
Ako su u mračnoj sobi, zajedno s vama, čučali i drugi, primite ih za ruku, povedite i njih. Koga god možete! Vani ima mjesta za sve… Pa ipak, ne očajavajte ako u tome ne uspijete. Poštujte njihovu želju i pustite ih da još malo spavaju.
Možda je baš iduće proljeće- njihovo proljeće.