"Istina nije ovijena velom. Ona nije skrivena. Uvijek je baš ispred vaših očiju. Ako je ne vidite, to nije zbog istine, već zato što su vama oči zatvorene. Nema vela na licu istine: veo je na vama. I no ne samo jedan- njih mnogo, milijuni. Da je istina skrivena, onda bi jedan Buddha, Muhamed ili Zaratustra bili dovoljni. Kada je jednom otkrivena, svi bi za nju znali. To bi bilo poput znanstvenog otkrića- ne morate ga stalno, ponovno otkrivati. Ali, što se događa? Buddha otkriva, Muhamed otkriva- i vi ćete trebati ponovno otkriti. Veo nije na istini- veo je na vama. Zato svatko treba skinuti veo za sebe i istinu treba otkrivati, ponovno i ponovno, svatko sam za sebe. Nikada ne može postati zajedničko vlasništvo. Istina nikada neće biti kolektivna. Uvijek će ostati individualna. "
Osho, "Put do srca"
Otvoriti oči.
Probuditi se.
Skinuti veo.
Maknuti poveze...
Isto je!
Zastati, pa napokon odlučno pogledati i uvidjeti:
Od čega to pokušavam pobjeći?
Što to, u sebi nosim, skrivam i potiskujem?
Što je to, što me onemogućava da stvari vidim jasno?
Kažu, hrabro je, osvijestiti i dozvoliti si osjećati.
Čini mi se, hrabro je prepustiti se, odustati od osobne odgovornosti... Odgovornosti, da spoznaš istinu i radost, što u tebi počivaju. Vlastitu utakmicu pustiti na samom početku ili ju provesti sjedeći na klupi! Dozvoliti podsvjesnome da upravlja tvojim životom i istiskuje životnu radost. Doživljavati i proživljavati stalno istu, ponavljajuću, opetovanu tugu, ljutnju, bol. Vrtiti lažne obrasce i vjerovati u njih. Dati se, na milost i nemilost. Drugima. I vlastitom egu. Odstupiti, dići ruke, pa se nadati da će netko drugi znati što je bolje za nas. Čekati te bolje dane, koji nikada neće doći. Tražiti se, u mjestima, ljudima, okolnostima... Umjesto cijeloga sebe, gledati samo svoj odraz, u tuđim očima.
Nikada to ne bih učinila!
Nikada svoj život ne bih dala u ruke drugome, da radi s njime- što god hoće.
A najmanje svome egu! Nije mi se, do sada, pokazao toplim i podržavajućim prijateljem.
Odlučujem... Guliti luk. Skidati, sloj po sloj. A to peče za oči!
Ipak, biram... Brisati suze, kako bih došla do svog istinskog bića...
Biram sebe, prije svega!
Moraš odlučiti...
Što će li biti... Ti, ili svi ostali?
Ti, ili tvoje boli, tuge, strahovi?
Autentičan i svrhovit- tvoj, ili tuđi put?
Odluka je na nama...
Bježimo, jer mislimo- tako je lakše. U stvari, što više bježimo, to nas više sustiže. Otporom i bijesom hranimo sve to, što u nama počiva.
Ne možemo pobjeći, ne, sami od sebe! Uvijek ćemo se sustići... Danas ili sutra, u ovom životu, ili u nekom drugom... Maske će morati pasti. Mi ćemo morati stati i predahnuti od trčanja. Skinuti veo. Ugledati istinu. Proživjeti i preživjeti.
Bolje prije, nego kasnije.
Zašto odabrati ostanak u mraku i neugodi, kada znamo da svjetlo postoji? I da nas može cijele obasjati pa ugrijati našu promrzlu i golu kožu...
Ja...
Biram danas, umjesto sutra...
Biram slobodu, umjesto zatvora...
Biram radost, umjesto patnje...
Biram ljubav, umjesto straha...
Biram javu, umjesto sna...
Biram istinu, umjesto laži...
Biram sebe, prije svega!
...
Koga i što ćeš ti odabrati...?
Comentarios